Hrvatsko-Turski odnosi

Hrvatsko-turske poveznice ne proistječu samo iz bogatoga povijesnoga naslijeđa koje je oslonjeno na činjenicu da su Hrvati i Turci stoljećima živjeli unutar dvaju velikih i susjednih ali i suprotstavljenih imperija (Habsburškoga i Otomanskoga) već i iz bogatoga kulturnoga naslijeđa koje je posljedica velikih migracija na balkanskome poluotoku. Danas se te veze mogu prepoznati ne samo u bogatome leksiku hrvatskih riječi koje potječu iz turskoga jezika ili su nam preko njega posredovane iz nekih drugih orijentalnih jezika (prema nekim procjenama radi se o oko 2 tisuće riječi) nego također i u folkloru, kulinarstvu pa čak i glazbi. Naime, tamburicu su Hrvati Šokci, naseljeni u Hrvatskoj kao pribjeglice iz Bosne, derivirali iz turskoga glazbenoga instrumentarija. Na otomanskome dvoru hrvatski jezik je bio neko vrijeme jedan od službenih jezika a među odličnicima Osmanske povijesti više je Hrvata, među kojima se posebno ističe veliki vezir Rustem-paša (1500. – 1561.), zet sultana Sulejmana Veličanstvenoga, rodom iz Skradina. Bogate su i veze koje je s Otomanskim carstvom izgradila Dubrovačka Republika a u Istanbulu je stoljećima živjela mala ali utjecajna zajednica dubrovačkih Hrvata. O toj je zajednici nedavno snimljen i dokumentarni film „Hrvati na Bosporu“ Vjerana Kursara i Vesne Miović.

Suvremene hrvatsko-turske veze osobito jačaju nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Hrvatska i Turska danas su aktivni politički partneri u nizu diplomatskih i političkih inicijativa u regiji, a gospodarska razmjena dviju zemalja iz godine u godinu bilježi sve snažniji rast. Hrvatska je sve zanimljivija turskim investitorima, osobito u turizmu, a turski ulagači zainteresirani su i za energetiku, gradnju infrastrukture te zaštitu okoliša. Danas je Turska 7. gospodarska sila Europe, a njene ambicije su da u roku od pet godina postane 5. na kontinentu. Prosječni godišnji rast turskoga gospodarstva od preko 8 posto posljednjih nekoliko godina to čini posve izglednim. Turska je postala turistička velesila Mediterana a njena industrija i trgovina gotovo da uopće nisu osjetile svjetsku krizu i recesiju. To je izazov i za hrvatske gospodarstvenike koji se sve više uključuju na tursko tržište, a mogućnosti da se u partnerstvu s turskim kompanijama i bankama snažnije iskorači i na srednjeazijska tržišta doista su goleme.

Dosadašnja ulaganja turskih tvrtki uglavnom su usmjenena na turizam (hotelijerstvo i nautički turizam). U tome sektoru prednjače Rixos grupa i Dogus holding. Turci odnedavno ulažu i u naš financijski sektor. Prošle je godine, naime, Eksen holding iz Istanbula kupio većinski udjel u slavonskobrodskoj Brod banci d.d. (danas Kent Bank d.d.).

Hrvati prema Turcima, općenito uzevši, još uvijek gaje mnogo predrasuda. One su uvjetovane prije svega nepoznavanjem suvremene Turske i Turaka, odnosno proistječu iz duboko ukorijenjene epske tradicije koja je stoljećima Turke prikazivala kao osvajače, a osmansku državu kao natražnjačku. Iako je turska nacija nastala tek početkom 20. stoljeća, radikalnim reformama koje su značile i raskidanje s osmanskim naslijeđem, za Hrvate su to još uvijek sinonimi, oblikovani višestoljetnim ratovanjem i neprijateljstvom prema Osmanlijama. Paradoksalno zvuči ali je istina da su Hrvati modernu Tursku i tursko društvo u drugome i drugačijemu svjetlu vidjeli i spoznali tek zahvaljujući turskim TV sapunicama kojeu Hrvatskoj proteklih godina postižu rekordnu gledanost. Odjednom je postalo jasno da suvremeno tursko društvo zapravo nije tako zatucano, orijentalno i despotsko kakvim ga je većina kod nas zamišljala, već zapravo moderno i umnogome blisko našemu. I recepcija suvremene turske literature, osobito opusa nobelovca Orhana Pamuka, čijih je sedam naslova već prevedeno na hrvatski jezik, a još dva će vrlo skoro biti dostupna hrvatskim čitateljima, pomogla je da se kod nas brzo i radikalno mijenja slika o Turskoj i Turcima. Tu su, naravno i djela drugih turskih autora prevedena na hrvatski, poput romana Elif Shafak, Ahmeta Hamdija Tampinara, Ayfer Tunc, Serdara Özkana i drugih, koji su hrvatskom čitateljskom krugu otvorili nove spoznaje o turkoj kulturi, načinu života, odnosno društvu u cjelini.

Hrvatski mediji u posljednje vrijeme pozorno prate slučajeve dviju turskih aktivistica za ljudska prava koje su hrvatske vlasti privele zbog Interpolovih tjeralica, odnosno optužnica podignutih protiv njih u Turskoj. Slučaj Başak Şahin Duman zasad je sretno okončan njenim puštanjem iz pritvora. Veliki pritisak javnosti doveo je do toga da je tursko Ministarstvo pravosuđa odustalo od međunarodne tjeralice, najavivši reviziju postupka koji je protiv nje poveden, a zbog kojega joj je prijetilo ne samo izručenje nego i višegodišnja zatvorska kazna „zbog terorizma“. Drugi slučaj, onaj novinarke Vicdin Özerdem, na žalost, još uvijek traje.
Turska je, naime, već godinama pod vrlo oštrim kritikama i optužbama međunarodnih organizacija ali i američkoga State Departmenta, da vlasti progone političke aktiviste, među kojima su i brojni novinari i pisci, uglavnom zbog verbalnoga delikta i sudjelovanja na javnim prosvjedima. Neke procjene govore da se pod udarom represivnoga aparata našlo oko pet tisuća političkih aktivista, među kojima i oko osamsto pisaca, novinara i studenata, koji su zatvoreni a da protiv mnogih od njih još nisu ni podignute službene optužnice. Turska vlada te tvrdnje smatra pretjeranim ili ih opovrgava, pravdajući se potrebom „borbe protiv terorizma“. A da je terorizam stvarna prijetnja Turskoj – poznato je, jer različite militantne skupine, osobito u istočnim provincijama, gdje se protiv središnjih turskih vlasti bore i kurdske gerilske skupine, izvode bombaške napade u kojima pored vojnika i policajaca nerijetko stradavaju i civili. Na njihovoj meti više puta su se našli i veliki gradovi poput Istanbula, Ankare i Gaziantepa. Reforme pravosudnoga sustava ali i tretmana političkih prosvjednika i političkih aktivista u sklopu općega stanja ljudskih i manjinskih prava pokrenute su u procesu pregovora o pristupanju Turske Europskoj uniji. U tome smislu ne samo da je izmijenjen Ustav nego i mnogi turski zakoni. No, prema ocjenama promatrača, te su promjene, usljed zastoja u pregovorima i jačanja radikala u političkim strukturama, usporene i ne daju još uvijek očekivane pomake na bolje koje bi međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava prepoznale i istaknule.

Hrvatska je aktivno uključena u potporu turskim institucijama da provedu planirane reforme. Ne samo putem razmjene korisnih informacija o hrvatskim iskustvima u pregovorima o pristupanju EU nego i kroz tehničku suradnju. U Zagrebu je tako prije nekoliko mjeseci u studijskome posjetu boravilo i izaslanstvo turskoga Ministarstva unutarnjih poslova, koje razvija novi model suradnje vlade i nevladinog sektora. Hrvatska iskustva kroz djelatnost Ureda za udruge Vlade RH, Savjeta za razvoj civilnog društva, Savjeta za nacionalne manjine ali i parlamentarnih odbora te Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva prenesena su gostima iz Ankare.

Prošlogodišnji sraz između nogometnih reprezentacija dviju zemalja u doigravanju za kvalifikacije na Europsko nogometno prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini bio je još jedna prigoda da se u hrvatskim tiskovinama više piše o hrvatsko-turskim odnosima. Na žalost, dio medija je to sportsko nadmetanje potpuno deplasirano prikazao kao „još jednu bitku između Hrvata i Osmanlija“, propustivši priliku da pokaže svoju zrelost i ozbiljnost. No, takvi incidenti ne utječu na ukupne odnose koji su sve bolji i sadržajniji.

To je pokazao i nedavni posjet specijalnoga vlaka kroz Zagreb kojim je na nekoliko sati u Hrvatsku pristiglo mnoštvo turskih parlamentaraca, novinara i drugih uglednika na svome putu u Njemačku gdje je obilježena 50. godišnjica dolaska prvih turskih gastarbeitera u tu zemlju. Doček kojega su organizirale Hrvatske željeznice na zagrebačkom Glavnom kolodvoru bio je sjajan i vrlo prijateljski pa su turski gosti svoje putovanje nastavili puni vrlo pozitivnih dojmova.

Ovogodišnji dolazak turskoga veleposlanika Nj. E. Buraka Özügergina na 297. sinjsku alku u Sinj, na poticaj Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, a na poziv Viteškog alkarskog društva, pokazao se sjajnom prilikom da se međudržavni odnosi unaprijede i kroz prevladavanje višestoljetnih predrasuda, odnosno kroz afirmaciju Alke kao kulturne i sve važnije turističke manifestacije. Fenomenalan doček turskoga veleposlanika, oduševljenje auditorija na samoj Alci u Sinju kao i percepcija medija pokazali su da su hrvatska i osobito sinjska javnost prvi posjet nekoga službenoga predstavnika turske države sinjskoj Alci u njenoj tristoljetnoj povijesti, honorirale velikim odobravanjem. Potpora koju je Turska pružila i u postupku priznanja Alke kao nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a svakako je tome bitno pridonijela.

Svakodnevne avionske veze, koje su partnerski uspostavile obje nacionalne avio-kompanije, te nagli rast broja turista s obje strane također pomažu boljemu upoznavanju i poštivanju. Sve je veći broj mladih turskih parova koji za svoj medeni mjesec odabiru baš Dubrovnik, a broj hrvatskih turista koji posjećuju turske turističke destinacije vrlo progresivno raste.

Ovogodišnji Sa(n)jam knjige u Puli (u prosincu 2012.) prema svemu sudeći bit će tematski obilježen suvremenom turskom književnošću. I to će biti još jedna prilika za upoznavanjem i zbiližavanjem dvaju kulturnih krugova.