Putopis ORIJENTacije Damira Vujnovca

Naš prijatelj i putopisac Damir Vujnovac iz Varaždina nedavno se otisnuo na put u Tursku. O svojim iskustvima i doživljajima na tom putu napisao je trinaest putopisnih crtica koje su objavljene pod naslovom ORIJENTacije na portalu www.fama.com.hr.

Deset turskih epizoda toga putopisa, koji je ovoga svibnja ostvaren i uz pomoć Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, u nastavku teksta objavljujemo ovdje integralno.

17. svibnja

ISTANBUL

Dvadesetak minuta prije dolaska na istanbulski autobusni kolodvor Otogar otvaram oči. Noć sam proveo drijemajući na dva autobusna sjedala, povremeno uživajući u svjetlima grčkih obalnih gradova i njihovom odbljesku od morske površine.Turska-IstanbulDolazak na tursku granicu sve nas je razbudio jer je trebalo izaći, odnijeti svoju prtljagu na skener i graničnom policajcu pokazati vizu koju sam prije tjedan dana kupio na web stranici turskog ministarstva vanjskih poslova. Čuo sam da ima i neka lažna stranica koja služi samo otimanju para pa mi je laknulo kad sam u putovnicu dobio turski pečat nakon što je policajac pet puta u svim smjerovima okrenuo moj isprintani papir. Ubrzo sam se vratio u svoj ritam naizmjeničnog drijemanja i traženja nove pozicije u kojoj će me žuljati nešto novo.

Istanbul se budio zajedno sa mnom otkrivajući mi svoje novoizgrađene kvartove i ljepotu jednostavne arhitekture. Izdaleka vidim preciznost kojom grade pazeći na detalje. Preciznost se očitovala i u našem dolasku u točno predviđeno vrijeme nakon dvanaest sati putovanja kroz tri države.

 

Dok su se moji (su)putnici nakon preuzimanja prtljage razmilili svak u svojem smjeru, Ismail (naš vozač) me poveo do susjedne prijevozničke kompanije i pomogao mi kupiti kartu za Ankaru s vozačkim popustom. Bus kreće za dva sata, taman dovoljno za protezanje nogu, čitanje mailova i pregled teksta koji je sad već pred vama na Fami.

Moje tipkanje prekida simpatični gospodin koji na tacni nosi čaj od ureda do ureda i nudi mi ga za jednu liru. Fer cijena (oko 2,5 kune) za dostavu jutarnjeg čaja. Dobro nam istanbulsko jutro!

‘When nothing goes right … go left!’ piše na majici djevojke koja se ukrcala u lijevi autobus za Bursu. Moj za Ankaru je desni i sve je u njemu točno kako treba. Neoplan Tourliner s komforom boljim i od mog prethodnog prijevoznog sredstva časti me multimedijom po izboru pa biram domaću glazbu i pogled kroz prozor u sunčanu nedjelju. Prolazimo kraj zgrada s pažljivo uređenim okolišem, kraj stadiona nogometnog kluba Galatasaray, izbijamo na most i za čas se nalazimo na toliko očekivanoj azijskoj strani. Je li itko izbrojao na koliko se brežuljaka protegnuo Istanbul? Kladim se da je više od sedam. Možda sedam puta sedam?

Domaćicu autobusa (rekli bi – stjuardesu) molim da mi u dnevnik putovanja napiše kako se na turskom kaže ‘osmijeh’. Dobivam riječi za koje mislim da su lice, usta, jezik, zubi… no moram provjeriti je li među njima i osmijeh. Moji prijatelji iz Prijevoda Beti rado će mi pomoći u tome.

Bilo na papiru osmijeha ili ne, važnije mi je da je on prisutan u svakoj situaciji čaja, peciva, osvježavajućih maramica i putnih informacija.

Kad me moj mladi turski prijatelj Bariş prilikom našeg prvog susreta pitao što znam o Turskoj, želio je čuti znam li da je Turska moderna zemlja u kojoj ne nedostaje ničega što čini dobar standard suvremenog čovjeka. Ponuda sadržaja jednog od odmorišta uz autocestu Istanbul – Ankara podsjetila me na taj razgovor. Ovo što nudi jedno od mnogih turskih odmorišta nadmašuje zbroj sadržaja svih odmorišta uz hrvatske autoceste.

Trgovine hranom, putnim potrepštinama, slatkišima, knjigama i odjećom, restorane, pekare, pečenjare i slično nisam stigao slikati jer sam nakon izvanredne kombinacije Gözleme + Ayran (motano-presavijano tijesto nečim punjeno pa zapečeno, uz koje paše slani jogurt) požurio ‘čučnuti’ u neočekivano čistom i uređenom toaletu.

Nepotrebno je, no ipak ću spomenuti neizostavnu dezinfekciju ruku i osvježenje po povratku u autobus. Sad ću lakše dočekati ručak u Ankari kojem se toliko veselim.

 

18. svibnja

ANKARA

Dolazak na glavnu autobusnu stanicu Ankare (Otogar), koja više sliči na aerodrom, pomiješao je emocije rastanka s ljubaznom posadom autobusa i sastanka s dobrim ljudima koji me nestrpljivo očekuju.Ankara-Ataturkov mauzolejBraća Murat i Yaşar, moji domaćini u Ankari, uzimaju mi ruskak i nose ne dajući mi da se bilo čime umorim. Komuniciramo govorom tijela i onim osnovnim turskim izrazima koje znam i, u stvari, ničeg nam ne nedostaje, vrlo se dobro razumijemo.

U dnevnoj sobi stana jednog od ankarskih stambenih naselja čeka nas stol pripremljen za objed na koji gazdarice (gospođe ove dvojice krasnih momaka) iznose svoja najbolja jela želeći me što brižnije i toplije dočekati. Slatki je problem kako svu tu ukusnu hranu probati i pojesti da se ne raspuknem od sitosti.

Svakoj komunikaciji kad-tad dođe vrijeme ili potreba za dizanjem razine pa smo se dosjetili starog prijatelja Google-a. Naš razgovor najednom je obogaćen nespretno izgovorenim turskim i hrvatskim riječima, smijehom i zagrljajima radosti. Jelo, piće, Slaven Bilić i kratki tečaj brojanja na turskom jeziku, ispunili su to nasmijano ankarsko popodne.

Bez uspjeha su trudili podučiti me igranju tavle, no svejedno sam uživao gledajući braću kako se igraju i srčano bore za pobjedu u ovoj igri koju vjerojatno nikad neću razumjeti. Zato sam vrlo dobro razumio raki (njihovu rakiju koju miješaju s puno vode i leda) te voće i feta sir što se gricka uz raki i tavlu. Kod kuće nikad ne bih spojio to neobično piće s kavunom (dinjom), erikom (nečim poput zelenih šljiva), yeni dünyom (nađite sami što je to) i pečenom paprikom i sirom. Ovdje mi je to sjelo tako dobro i prirodno pa sam od umora i topline ovog doma lako utonuo u san.

Optimistične planove nije uvijek lako ostvariti, no kad čovjek svojski prione poslu, može im se barem približiti. Što bismo onda mogli reći o ostvarenju planova u danu u kojem smo u trinaest sati tabananja petmilijunskim gradom premašili sve planirano? Dan je uspio!

Nakon ‘doručka šampiona’ mali ankarski tim Bariş, Murat i Damir (kojeg također mozete zvati i Bariş) hrabro je krenuo u novi dan s prognozom temperature zraka do 32 stupnja Celzijeva. Član tima s najmanje kose pamtit će ovaj dan po divno crvenoj koži glave, vrata i ruku, ali i po drugarstvu, timskom radu i zajedništvu u kojem nije bilo kukanja ni kad bi mnogi već odustali.

Gradskim se autobusom u pravom smjeru vozite za 2,40 TL (turskih lira) po vožnji, bez obzira na broj stanica koje prolazite.  Ako ste učenik ili student, onda s faktorom 2,5 množite 1,50 TL i dobit ćete odgovarajuću orijentaciju u kunama. Nakon razgledavanja dijela grada koji pruža jedna od stotina autobusnih linija, krenuli smo uzbrdo, penjući se prema Mauzoleju Kemal paše Atatutka.

U velebnu je građevinu ugrađeno kamenje cijele Anatolije i od kamenog dojma teško je pobjeći, osobito kad mauzoleju prilazite, budući da je put prema njemu popločan kamenim kvadrima između kojih raste trava, ne bi li vas to natjeralo da pazite kamo gazite i tako pognute glave prilazite počivalištu oca moderne turske države.

 

Ataturkov grob nalazi se, u stvari, u prostoriji ispod kamena koji obilježava to mjesto, okružen je mjedenim vazama punjenim zemljom iz turskih provincija (81 + Cipar i Azerbajdžan) i nalazi se usred oktogona koji u seldžučkoj i osmanskoj tradiciji simbolizira besmrtnost i vječnost.

 

U Ankari živi oko pet milijuna stanovnika, na što dolazi oko 7.800 taksija koje nije teško prepoznati po žutoj boji i po tome što zuje kao pčele, bez prestanka radeći svoj posao. Pravila taksi prijevoza ne razlikuju se od europskih pa tu nema mjesta nesnalaženju. Isto je i s ankarskim metroom, ako ste bili u metrou bilo koje europske metropole, iskoristite svoje iskustvo i ovdje.

 

19. svibnja

HODAJUĆI ANKAROM

Teške hodačke trenutke lakše podnosimo nakon posjete Ali Uzun slastičarskoj obitelji, koja već punih osamdeset godina svijet čini boljim potičući ga na lučenje endorfina. Pravi majstori tradicionalnih turskih slastica vješto su svladali i izazove modernih vremena pa kod njih ‘nema čega nema’. Ljepljivih prstiju nisam mogao uhvatiti kameru pa vam, na žalost, uskraćujem taj trenutak. Iskupit ću se u Istanbulu, obećajem!Kava-kuhanjeMjenjačnice novca u Ankari nije teško pronaći, što se ne bi moglo tvrditi u slučaju da tražite i ljubaznost njihovih djelatnika. No, tu ne treba biti sitničav, vi imate eure, oni turske lire, postoji neznatna razlika između kupovnog i prodajnog tečaja, hvala, doviđenja, sljedeći. Kako bilo, računajte s nešto manje od tri lire za jedan euro i nemate puno brige. Ako vam se ne da gledati neljubazne likove u mjenjačnicama, izvadite karticu i poslužite se bankomatima kojih ima na svakom uglu i uvijek su jednako uslužni.

Posjet tržnici u takvim me gradovima uvijek oduševi. Boje i oblici, voće i povrće, riba i mliječni proizvodi, natjerali su me da zaboravim koju fotografiju napraviti mobitelom da bih vam je poslao još za vrijeme putovanja. Dok čekate ‘prave’ fotografije koje ću vam pokazati po povratku kući, bacam se na pisanje o događajima koji imaju svoj trag i u dostupnim nam fotkama.

Naučio sam da pravu tursku kavu treba kuhati u džezvi ‘ukopanoj’ u vreli pijesak. Naučio sam i da ‘akdora’ na starom turskom znači snježni vrh planine, a onaj bez snijega zove se ‘dora’. Naučio sam također da ne treba vjerovati uličnom čistaču cipela čije cipele nisu čiste, ali i da treba ući u čaršijsku prodavaonicu suvenira kao prvi kupac toga dana što vam daje bolju pregovaračku poziciju kad se razgovor počne vrtjeti oko cijene. Naučili su i moji prijatelji da je uspješno cjenkanje moguće i u trgovinama njihovog grada u kojem oni žive mirnim i skromnim životom dajući svakome koliko mogu.

Divan razgovor u umjetničkoj radionici majstorice Halime Dok (gospođe koja šuti, radi i pažljivo prati sve što se događa) s njenim učenicima i pomoćnicama širi naše znanje o oslikavanju keramike i tradicionalnim tehnikama i motivima ‘slikanja na vodi’.

Znanje mi je proširio i susret s mirisnim drvom ljubičastog bagrema. Ovaj put ga nisam poljubio čelom kao svojedobno neke prometne znakove, ali pojma nisam imao da bagrem ne mora biti samo bijeli.

Sirup od šipka, koji sam prvi put kušao, jako se dobro slaže s maslinovim uljem i limunovim sokom u miješanoj salati prije no što na stol stigne ‘pide’ – turska varijanta mesne pizze koja je ovaj puta bila nadjevena rajčicom i mljevenom janjetinom.

Ako vam je volja, spremit će vam je s kobasicama, jajem, sirom… samo poželite. Domaći ayran iz čaše neusporedivo je bolji od onog industrijskog u kojem sam istinski uživao neki dan na odmorištu između Istanbula i Ankare.

 Sam sam nekako razmišljao da ipak neću piti alkohol na ovom putovanju, što iz zdravstvenih, a što iz sigurnosno-organizacijskih razloga. Kad sam, međutim, nakon silnog hodanja sjeo s prijateljima na kratki odmor, ponudi točenog Efes piva nisam dugo odolijevao. Zlatna nas je tekućina okrijepila i dala nam snage da izdržimo sve što nas je još čekalo, a nostalgiju za mojim omiljenim Panom ipak još pojačala. Pan je zakon, koliko god mnogi šutjeli o tome! :) Şerefe, živjeli!

 

Ljudi su (a u tu kategoriju nekako ubrajam i sebe, mislim – u ljude) skloni predrasudama dozvoliti da formiraju njihovo mišljenje, umjesto da se oslone na vlastita iskustva. Moje je iskustvo s hrvatskom diplomacijom u Turskoj krajnje pozitivno. Toliko pozitivno da samom sebi već deseti put vrtim film razgovora s veleposlanikom Republike Hrvatske u Ankari, gospodinom Draženom Hrastićem.

 

Neću ga ovdje kititi ‘ekselencijama’ ni tome sličnim izrazima jer gospodin se Hrastić pokazao gospodinom u punom smislu tog izraza i iskazao iskrenu volju pružiti potrebnu podršku svojem (su)građaninu na putu otkrivanja ove zanimljive države i njenih ljepota. Naš jednosatni susret pokazao mi je kako država djeluje u interesu svojih državljana i kako diplomacija bez ‘fige u džepu’ služi narodu. Korisne informacije kojima me bombardirao, ljubazno i iskreno uvažavanje mojih nenajavljenih turskih prijatelja te nastavak našeg kontakta i nakon rastanka u veleposlanstvu, vraća mi vjeru u (barem neke) institucije i ljude. Gospodin je ostao gospodin i u trenutku službenog fotografiranja na kraju našeg susreta u koji sam ja uletio odjeven kao da me putnička bujica donijela u službene prostorije, dok njemu ni na kraju zahtjevnog radnog dana nije bilo teško pozirati odjevenom u odijelo, s kravatom od jutra svezanom u besprijekorni čvor.

Na kraju moram spomenuti da je osim testa naše izdržljivosti na testiranju bio i vrlo važan dio putničke opreme: obuća. Walkmaxx putničke sandale su bez i jedne jedine primjedbe s odličnim uspjehom položile test na užarenom ankarskom asfaltu. Popularno je raditi usporedne testove, što ću ovaj put uspješno izbjeći, no dajem vam časnu putničku riječ da ovako dobru obuću još nisam imao priliku gaziti na putovanjima gradovima. Potvrđuju to tragovi od sunca koje se probilo do nepokrivenih dijelova mojih stopala.

 

21. svibnja

KAPADOKIJA – ZEMLJA LIJEPIH KONJA

Sjedim na klupi podno minareta, u hladu džamije i pišem svoj putnički dnevnik. Posljednja dva dana nisam nimalo ljenčario pa se skupilo događaja i doživljaja koje želim podijeliti s vama.

Stigavši autobusom iz Ankare prekjučer u podne (19. svibnja), pustio sam samom sebi nekoliko minuta za aklimatizaciju, odbio sve zainteresirane da mi pomognu i nakon petnaestak minuta provedenih u hladu autobusne stanice u centru mjesta Göreme, zaputio se prema informacijskom uredu u potrazi za mogućim smještajem. Za desetak sam minuta već bio u kamenoj sobi pansiona Traveller’s cave koji toplo preporučam zbog kombinacije ljubaznosti, cijene, lokacije, urednosti… svega.

S terase gledajući te kamene stupove izbliza, još su mi se uvijek činili nestvarnima, no toliko ih je da to nikako ne može biti san. Dvadeset i devet godina je prošlo od kad sam pročitao Malnarovu priču o Kapadokiji i poželio je vidjeti uživo. To je prilično dug period, dovoljan za odustajanje od različitih snova, no ne i od ovog moga. Ti ‘vilinski dimnjaci’ čudesno nastali taloženjem i erozijom vulkanskog pepela, stijene različitih boja i oblika,  strpljivo su me čekali – i dočekali. Iako, tih mojih tridesetak godina nije baš nešto u odnosu na trideset milijuna godina, koliko je bilo potrebno da se stvori krajolik u kojem danas uživam. Tih tri stotine kvadratnih kilometara sasvim je dovoljno da utaži moju žeđ za neobičnim komadićem Zemljine površine.

Ostati na površini ne bi bilo loše, ali u Kapadokiji bi to bila šteta. Zbog mekoće tufa (stvrdnutog vulkanskog pepela) taj je teren bio pogodan za oblikovanje pa su u kamenim stošcima, ali i ispod površine zemlje, iskopane brojne nastambe. Pod zemljom su nastali pravi (i ne tako mali) gradovi sa stambenim prostorima, kuhinjama, smočnicama i cisternama za vino, čak i stajama za stoku. Kažu da podzemnih gradova u ovoj regiji ima 36, a najveći i najbolje osvijetljen je Derinkuyu (duboki bunar). U tom 55 metara dubokom naselju na osam je etaža živjelo do 20.000 ljudi. Impresivno, ha? Kilometarski tuneli spajaju te kapadokijske podzemne gradove od kojih mnogi tek čekaju na otkopavanje i konačno otkrivanje. Dođite i uvjerite se, ali nemojte ako imate astmu, trudni ste, bojite se malih prostora, smeta vam vlaga i polutama i ne podnosite pomisao da u slučaju opasnosti postoji samo jedan uski izlaz do kojeg se penjete nebrojenim stepenicama i metar visokim hodnicima – tunelima.

 

Razgibavanje nakon putovanja autobusima i kombijima dobro dođe pa je odlično protegnuti noge do stijena kojima se može šetati, penjati se do njihovih vrhova i istraživati izdubljene prostorije u njima. Mogao bih isplesti priču o povijesti Kapadokije i njenim stanovnicima, razlozima migracija, vjerskim objektima smještenim u stijenama, no o tome već mnoge knjige pišu.

Mali istraživački tim stvoren na lutanju prirodom i pentranju po sipkim stijenama čini mi se interesantnijim za priču. Usred penjanja k vrhu s kojeg bismo trebali uživati u zalasku sunca nad Kapadokijom (da se nisu iznad nas stvorili oblaci i osvježili nas proljetnom kišicom), stvorio se putnički trio istraživača koji Željku Malnaru nije do koljena, a ni svojim malim koracima nije zadužio svijet: Susan, Vikas i Bariş. Optimistično smo vjerovali u mogućnost pronalaska pravog puta do vrha i u tome uspjeli. Noseći za takvu šetnju prikladnu obuću, čudio sam se Susan, Njemici u suknji i sandalicama, što se bez straha upustila u ovu avanturicu. Moje čuđenje još nije prestalo, a već sam ugledao tamnoputog Indijca kako dio uspona savladava hodajući natraške. Tog mi se trena učinilo čudnim to što vjerojatno jedini ja ovdje nisam čudan (bar tako mislim). Kad se ljudi nađu u neobičnim situacijama, upoznaju sebe, a požele upoznati i druge pa jednoglasno odlučujemo večer nakon silaska sa stijena provesti zajedno. Menadžerica u njemačkoj firmi zadužena za poslove u Kini, Indijac koji od trinaeste godine živi u Houstonu i liječnik je obiteljske medicine te vaš putnik namjernik dugo su u noć razglabali o putovanjima, kulturama, svijetu kakav je i kakav bi trebao biti, šireći svoja iskustva i spoznaje bez ijednoga kritičnog trenutka u komunikaciji. Kad bismo tako neprestano dijelili vrijeme s dobrim ljudima, siguran sam da bi svijet bio bolji, a Zemlja se veselije okretala oko svoje osi.

Sjećate li se ‘Zemlje lijepih konja’ s početka ove priče? To je značenje naziva Kapadokije na staroperzijskom jeziku. Rimljani su, navodno, također vrlo cijenili te kapadokijske konje kojih je danas ostalo malo, a i njihova je ljepota pomalo diskutabilna. Vidio sam ih nekoliko, no ni blizu nisu broju mačaka koje danas vladaju životinjskim svijetom Kapadokije. Motaju se one oko stolova u restoranima, svađaju se i tuku u krošnjama drveća, iskaču iz kontejnera za smeće… No, ima ih i magičnih. U podzemnom mi se gradu učinilo da me jedna svojim fluorescentno zelenim očima iz polutame gledala, no kad sam okrenuo glavu prema njoj, nestala je, isparila. Nisam suputnike pitao jesu li je i oni vidjeli… da ne ispadnem čudan.

 

22. svibnja

TURSKI GRAND CANYON U KAPADOKIJI

Göreme je gradić koji podsjeća na naše primorske ili otočke gradove, pogotovo navečer kad se sve stiša. Bijele kamenom popločane ulice neravne s koje god strane ih pogledali, niske kamene kuće, osunčani domaćini. Osmijeh je nešto čega im nikako ne nedostaje, kao ni uslužnosti i volje da vam pomognu, upute vas do mjesta kamo ste krenuli. Sličan nam je i smisao za šalu pa je dojam potpun.

Budžet mi ne dozvoljava ekstra troškove pa ću, nažalost, preskočiti jutarnji let balonom iznad Kapadokije i njenih dimnjaka. Ne sumnjam u ljepotu prizora, no tisuću kuna me nikako ne žulja… taman propustio šampanjac po slijetanju. Mog indijsko-američkog frenda boli glava nakon leta balonom, prao je kosu u četiri sata ujutro prije polijetanja pa mu je sad teško. Vjerojatno je na slikama ispao ljepši no što bi bio bez pranja kose. Ja sam do glavobolje došao na puno jeftiniji način – smucajući se gradom i razgovarajući s ljudima stojeći na suncu.

Kad se balonom leti iznad Kapadokije vjerojatno se lako vidi prilično dobro iskorišteno poljoprivredno zemljište. Nema puno padalina kroz godinu ali su se dosjetili podzemnih voda koje uspješno koriste za navodnjavanje. Poljoprivreda je ovdje prilično raznolika, no unatoč brojnom voću i povrću koje uzgajaju, više od polovice obrađenih površina otpada na pšenicu. Zato je tako dobra ova lepinja kojom grabim izvanredan hummus i polako se opraštam od ovog mog svjetskog čuda.

 

Drugo čudo Kapadokije je dolina Ihlara, kanjon rijeke Melindiz koja brza i krivuda među stotinjak metara visokim stijenama. To je mali kapadokijski Grand Canyon u kojem je prekrasno provesti najtopliji dio dana jer je hladovina prirodna a rječica uvijek sa sobom donosi i svjež povjetarac koji putniku odgovara. Ima li američka inačica kanjona šezdeset crkava, kao što ih ima ova dolina, nisam (još) saznao. Ako tražite pravo mjesto za molitvu a Ohrid vam je sa svojih 365 crkvica previše, evo ideje!

Da je dobrota ljudi univerzalna, ponovno sam se uvjerio razgovarajući sa starim Kinezom čije se poznavanje engleskog jezika svodi na tri-četiri riječi. U moj mandarinski ne treba sumnjati – ne znam ni riječi! Razgovarali smo i šalili se kao stari prijatelji, čak smo se i zagrlili pri slučajnom susretu sljedećeg dana na ulici.

Kad Europljani počnu u malom restoranu komplicirati oko mjesta za sjedenje, dođe mi da ustanem od stola i smjestim se na pod, samo da bi njih troje imalo intimnu situaciju za ručkom. U tom trenu sa susjednog stola dobivam poziv tajlandskog društva da im se pridružim jer nemaju ništa protiv da i netko nepoznat sjedi s njima za stolom. Lek, Gle i Jee su cure koje se bave modom (Lek radi u tajlandskom Elle magazinu, druge dvije nešto drugo u modnoj industriji) i putujući Turskom uživaju u otkrivanju njima novih dijelova svijeta i novih ljudi. Bile su fantastično društvo, barem tisuću puta bolje od onog koje za stol prima samo izabrane.

Na kraju… najljepši dio Kapadokije otkrio sam sam, slučajno. Moj me putnički nos odveo na brdo iznad mjesta gdje se preda mnom otkrila panorama vrijedna svakog koraka i svih dana provedenih ovdje.

 

Güle güle, Kapadokya!

 

 

 

 

23. svibnja

PAMUKKALE

Desetosatna noćna vožnja autobusom Göreme – Denizli nije mi legla kao odmor,  jer za razliku od žena koje su putovale istim busom, muškarci se nisu smjeli izuvati i odmoriti noge izvan cipela. Ne znam zašto? Imao sam čiste čarape.PamukkaleKombi za Pamukkale vozi svakih nekoliko minuta i za deset kuna i dvadeset minuta nalazim se pred prirodnim čudom zaštićenim i od Unesca. Ne znam daje li Unesco kakva sredstva za to što ‘štiti’?

Plaćam ulaznicu na južnoj blagajni i nakon stotinjak metara se izuvam, iako još ne znam zbog čega… pa imam dobre cipele za hodanje po kojekakvim terenima.

Prvi koraci divnom bijelom površinom sami mi daju odgovor na pitanja o izuvanju. Prirodna masaža stopala hodanjem po sitno naboranom kalcifikatu, zatim njihovo pranje u ljekovitoj termalnoj vodi, uistinu mi je odgovaralo nakon košmarne noći na autobusnom sjedalu. Budući da na leđima nosim ruksak sa svim svojim stvarima, a u ruci foto aparat, pažljivo gazim i izbjegavam klizanje. Divim se prirodi i trudim se ne zeznuti ni korak, da mi padom u vodu ili niz strminu oduševljenje ne bi splasnulo kao ono Mujino snijegom u Kanadi.

Topao je dan pa Japanci šeširima pokrivaju glave i nose suncobrane, a Rusi se skidaju u kupaće kostime i namaču u bazenčićima tople vode koja me mirisom podsjeća na Varaždinske Toplice. Zajedničko s Varaždinskim Toplicama je i arheološko područje rimskog grada odmah uz bazene. Ti su Rimljani uistinu imali dobar nos za pronalaženje tople vode.

Ovo je područje gdje se priroda poigrala i počastila nas nesvakidašnjim doživljajem. Sedamnaest termalnih izvora kojima temperatura varira od 35 do 100 Celzijevih stupnjeva donose vodu koja pri izviranju sadrži visoku koncentraciju kalcijevog karbonata. Kad on dođe u dodir s kisikom iz zraka, stvaraju se ugljikov monoksid i dioksid koji isparavaju i ostavljaju ovo bijelo što se s vremenom stvrdne. Dok se još nije stvrdnulo, gazimo po tome kao po mekoj bijeloj želatini. Dosta je bilo znanosti? Slažem se.

Maloprije spomenuti Rimljani izgradili su ovdje grad s amfiteatrom i svim njima suvremenim građevinama u kojima su uživali i Marko Antonije i Kleopatra. Marko je navodno morao nekim poslom dalje, a ona je produljila svoj godišnji odmor.

 

PamukkaleOprostite mi što me rimske ruševine više ne oduševljavaju jer sam ih se nagledao na raznim mjestima. Vratit ću se radije ovim predivnim bijelim brežuljcima koji podsjećaju na zimski odmor. Oni privlače ljude iz cijelog svijeta pa su privukli i mene i dvaput me razveselili. Prvi put svojom ljepotom na dolasku, a drugi put mirom koji sam osjetio napustivši to bučno i pretrpano termalno izletište na sjeverna vrata, odlučivši da mi je bolje tri kilometra tabanati asfaltom u podne nego se bos probijati kroz stotine ljudi željnih pacanja u ovim nestvarnim bazenčićima. Nekako ne želim da mi se ime stopi s drugom teorijom o nazivu ovog mjesta. Pamukkale opisuju kao ‘pamučni dvorac’, ali ima i priča o putnicima koji su tri stoljeća prije mene istraživali grobove razasute vrhom brijega i mjesto nazvali Pambouk Kalesi, što bismo preveli kao ‘dvorac grobova’.

Od pamukkalske gastronomije uživao sam u jutarnjem bureku koji sam pojeo putem do kioska s ulaznicama, a ljekovitu vodu nisam probao, s obzirom da na putovanju nisam zainteresiran za njena diuretička svojstva. Zato sam na denizliskom autobusnom kolodvoru kupio ovu kombinaciju simita i pizze koja je izvanredno legla prije sladoleda kojim (uz wi fi, punjenje mobitela, TV…) časti autobusna kompanija.

 

 

 

 

 

25. svibnja

IZMIR

Nakon jurcanja Ankarom, Kapadokijom i Pamukkalama te spavanja u autobusima, odlučio sam uzeti pola dana odmora i skupiti snagu za dalje. Kuşadası ja grad kao stvoren za to. Na putu je prema Izmiru u kojem sam naumio provesti dan, a turističko je mjesto od sedamdesetak tisuća stanovnika pa se ne bojim nalaženja smještaja.

Znam da u i oko Kuşadasıja sigurno mogu pronaći i mnoga mjesta zanimljiva i povijesno bitna, no ograničio sam se na šetnju turističkim središtem grada i rivom kojom dominira ruka u koju slijeću ptice. Kuş znaci ptica, a objasnili su mi da bismo naziv mjesta mogli prevesti kao otok ptica iako se radi o kopnu. Na otočiću u blizini nalazi se tvrđava o kojoj se nisam raspitivao. Zato su se o meni raspitivali brojni ljudi koje sam ujutro sretao odlazeći iz još uspavanog grada. Razgovori o turizmu kojim nisu zadovoljni (a puni su već u svibnju), najava odlaska nogometnog trenera Slavena Bilića iz Turske i pitanja o Hrvatskoj, završili su sjedanjem u brijački stolac i uređivanjem moje brade koja odavno već nije ‘dvodnevna’.

Autobus za Izmir lako je uloviti, to je kao da se putuje iz Varaždina u Zagreb. Samo što kod nas nema borbe za mušterije. Prodavači stoje ispred šaltera, izvikuju imena gradova kamo voze sljedeći autobusi, dozivaju putnike. Gotovo kao na tržnici, samo što se ovo odvija na čistom, urednom kolodvoru, organiziranom za primjer onima na koje smo mi navikli. Čini mi se da su lastavice ponekad jedina poveznica naših i turskih kolodvora. Lastavice i autobusna pečenjara.

Izmir su nekada davno zvali Smyrna. Osnovale su ga legendarne žene – ratnice, tako priča kaže. Troipolmilijunski grad smješten je na obali Egejskog mora i za njegov obilazak koji uključuje povijesno-kulturne lokalitete u okolici (kao Efes, na primjer) nekoliko dana ne bi bilo dovoljno. 8500 godina povijesti Osmanlija, Seldžuka, Bizantinaca, Rimljana, Aleksandra Velikog, Lidijaca… previše je za jedno popodne pa zaključujem da je najbolje osjetiti puls grada kakav je danas i na tome ostati.

 

Gradski promet savršeno funkcionira i dovozi me do rive gdje u brojnim parkovima ljudi sliče na šarene, vesele pa i zaljubljene pčele. Mladenci se voze u bicikl-kočiji, a zaljubljeni parovi traže svoje mjesto u hladu tek posađenih stabalaca, tražeći izgovor da se stisnu što bliže. Lutam starim dijelom grada, pronalazim bazar i restoran koji priprema riblje ražnjiće pa ih slikam svima nama za ideju kako to napraviti kod kuće… Ma da, malo se hvalim time kako me nos opet odveo na pravo mjesto s fantastično ukusnom i jeftinom hranom. Kemer 6… ako vas put ikad nanese u Izmir.

 

Umorio sam se prolazeći čaršijom zastajkujući da nešto pitam ili fotografiram. Mislim da je trgovcima ruksak na.mojim leđima bio dovoljan znak da mi ne trebaju nuditi svadbeno odijelo, ćilime ili set za jelo za dvanaest osoba. Draže im je pitati odakle sam, gdje sam bio i kamo idem.

A ja idem sjesti i odmoriti u parku. Mali Betir trči uokolo i svaki put kad prođe kraj mene spotakne mi se o noge i pada kao Christiano Ronaldo u šesnaestercu. Kad su njegovi vidjeli da se zbog toga ne ljutim, postalo je smiješno i njima. Ja odmaram naslonjen na ruksak, grickajući maloprije kupljene pistacije i slušam poziv na molitvu iz male osmerokutne džamije u blizini. Ronda ili Konak džamija podignuta je 1755. i pravi je dragulj u srcu Izmira. Svoju pravu ljepotu pokazuje navečer kad je obasjaju svjetla grada. Pokušao sam Izmir nekako obuhvatiti objektivom kamere i u tom trenutku shvatio koliko je moja zamisao smiješna. Ostat ću na detaljima koji su uspjeli stati u objektiv i sjećanjem na lijep dan proveden u tom gradu.

Tursku sam uistinu počeo doživljavati bitno drugačije nego prije ovog putovanja. Ni jednom narodu ili zemlji ne prilazim s bilo kakvim predrasudama pa tako nisam ni Turskoj ni Turcima. Dobra energija pršti iz ovih ljudi i širi dobre emocije gdje god se s njima susreli.

 

Dan završavam povratkom na rivu u posljednjem trenutku prije pada crvene lopte, koja nas je cijelog dana grijala, u more. Miris mora smiruje me, a noćno putovanje za Istanbul uzbuđuje. Još je malo do mog sudara s mjestom na kojem se Istok i Zapad sudaraju već stoljećima.

 

26. svibnja

ISTANBUL S MORA I KOPNA

Još jedno istanbulsko buđenje na ulasku u grad. Istanbul i ja volimo se rano probuditi… ako je moguće – zajedno. Nedjeljno je jutro, još nema šest sati, a gužva na mostu podsjeća me da se nalazim u petnaestmilijunskom gradu.

Za tili čas, koji ovdje traje dva sata, stižem do trga Taksim, znanog nam iz novije turske prošlosti. Moj je hostel tu u blizini, samo trebam pronaći nekoga tko će me uputiti u pravu ulicu. Dobro je imati jasno napisanu adresu jer je teško očekivati ranojutarnji susret s osobom koja razumije kamo ste naumili.

Nakon srdačnog prijema i kratkog odmora, spremam se u osvajanje Istanbula. U hostelu je taj odnos osoblja s gostima nekako prisniji nego u hotelu. Stvarno ih zanima kako si i kako ti mogu pomoći u tvojom danima provedenim kod njih. To se ponekad razvija i u neka nova prijateljstva, ako pronađete ljude koji funkcioniraju na istim frekvencijama.

Jedna džamija, druga, treća… nanizale su se na brežuljku preko mosta Galata. Uživam u lijepom danu i pogledu na ta fascinantna zdanja, no odjednom sam se zbunio. Nisam baš plašljiv ali odjednom sam se našao usred gomile koja je pred Aja Sofijom, mašući pesnicama zrakom, klicala: ‘Alah je velik!’. Nekako sam se izvukao iz mase vjerskih turista i naletio na kordon spremnih specijalaca. Upitao sam njihovog zapovjednika za razlog nedjeljnog izlaska i uz osmijeh dobio odgovor: ‘Bez brige gospodine, nema nikakvih problema, mi smo ovdje radi vaše sigurnosti’. Pa si mislim… hajde, neka :)

Veliki bazar, Kapali Çarşi, u nedjelju ne radi pa sam se zadovoljio razgledanjem tržnice začina na kojoj cijene lete u nebo pa ovaj put ne kupujem ništa. Odlučujem s brijega sići na suprotnoj strani, kraj zidina velebne Topkapi palače i nastaviti šetnju uz obalu Mramornog mora.

Kupača ima, a onih koji se samo sunčaju još i više. Primjećujem da su svi muškarci, tek kilometar niže nalazim dvije žene koje, odjevene, razgovaraju nedaleko svojih muževa.

Agenti brodara koji voze po Bosporu, salijeću me i za 30 lira (10 eura) nude razgledavanje Istanbula s morske strane. Namjeravam to ostaviti za sutra i razmišljajući o sutrašnjem planu aktivnosti dolazim do jednog od brodova s kojeg mi nude još jedno mjesto za 12 lira (4 eura). Bez razmišljanja uskačem i uživam u neplaniranoj dvosatnoj vožnji Bosporom. Razgledati Istanbul s vjetrom u kosi fantastično je ako kosu imate, a i ako je nemate, to ipak trebate učiniti. Taj istovremeno tradicionalan i moderan grad, urban je i zelen također, što se najbolje vidi s broda.

Na povratku prema hostelu opet upadam u kličuću gomilu usred Istiklal ulice. Navijači nogometnog kluba Galatasaray kreću na utakmicu čija im pobjeda donosi osvajanje ovogodišnjeg prvenstva. Pobjedom protiv Beşiktaşa, kojeg trenira naš Slaven Bilić, dobili su prvenstvo i neopisivo dobar osjećaj pobjede nad gradskim rivalom.

 

To je najbolji način da zaborave na svakodnevne brige i probleme. Analizom utakmice u hostelu završavamo taj živ i veseo dan… prvi dan mog boravka na mjestu susreta Istoka i Zapada.

 

 

27. svibnja

ISTANBUL – KAPALI ČARŠIJA

Dok se ekipa u hostelu lijeno proteže, pišem izvještaj o prekjučerašnjem danu. Jučer nisam imao snage i nisam siguran kako bi izgledalo da sam se tako umoran upustio u sumiranje dojmova.Istanbul-Kapali čaršijaNekako radije biram lunjanje uokolo i upoznavanje novih ljudi nego sjedenje i pisanje pa jedem usput, zapisujem stojeći i uzdam se u podsjećanje na doživljaje kasnijim pregledavanjem fotografija. Dojmovi koje Istanbul ostavlja nisu prolazni i lako izbrisivi pa se za njih ne bojim.

Istanbul je danas, osobito njegov stari dio, u nekoj izmaglici koja dolazi s mora i nije neki dan za panoramske fotografije. Penjanje na Galata kulu stoga i nema nekog smisla. Grabim koracima od metra ne bih li čim prije prevalio taj dulum zemlje koji se ispriječio između mene i Kapali čaršije. Žurim, no ne promiču mi riječi koje su nam lako razumljive i jednako ih, kao i Turci, upotrebljavamo u izvornom ili tek neznatno izmijenjenom obliku. Çorap ili čarape možemo kupiti za nekoliko lira, popit ćemo çay koji trgovci / ugostitelji nose uokolo na tacni, a ako nečime ne budemo zadovoljni na raspolaganju nam je avukatlik bürosu. Çorba će nam odgovarati želimo li pojesti nešto žlicom, dok sa sarmom ne možemo pogriješiti. Ni naši prijatelji iz Prijevoda Beti ne bi ovdje imali puno posla, no kad se s putovanja vratim, uz njihovu ću vam pomoć pokušati približiti neke lijepe i korisne izraze turskog jezika.

Košnica ljudi, jezika, kultura, običaja, jela i začina… Kapali çarşi ili Kapali čaršija, najveći je svjetski trgovački centar na 47.600 m2. Ukoliko u tih četiri tisuće trgovina niste za sebe ili vama drage osobe pronašli barem nešto… ma, ne vjerujem da niste ili ne biste. Tražite li kakav suvenir ili hranu, odjeću ili nakit, začine i tkanine, na pravom ste mjestu. Čak ako vam odjednom zatrebaju proteini za bodybuilding i turska inačica Viagre, lokalni će vas trgovci opskrbiti svime. Slušate li razgovore drugih ljudi s prodavačima, uvjeren sam da ćete ponešto naučiti i sigurno se nasmijati. Na pitanje potencijalnog kupca ručnih satova: ‘Jesu li ovo sve originali?’, trgovac k’o iz topa uzvraća: ‘Da gospodine, ovo su sve originalne imitacije!’. Imate li sreće, nećete zapeti u prolazu gdje dva autobusa organiziranih žena u posjeti bazaru stanu kraj prodavaonice šalova i marama. To traje, vjerujte mi, dulje od prelaska preko istanbulskog mosta usred dnevne prometne gužve. Neka vas činjenica da prodavači začina ne važu količine manje od 100 grama po začinu ne obeshrabri, ako ste dovoljno uporni naći ćete jednog koji će vas razumjeti i imati volje prodati vam više vrsta u manjim količinama, vakumirati ih i na vrećice napisati što je što. To sam naučio nakon kupnje začina u Ammanu. Tamo mi je, naravno, bilo sve jasno, no po povratku kući nikako se nisam više mogao sjetiti čemu koji začin služi. Uzmite dovoljno vremena za ovo trgovačko čudo, razgledavajte, pregovarajte, kupujte, uživajte i vratite se bogatiji za divan i neponovljiv doživljaj.

Nakon maloprije opisanih aktivnosti nije čudno srušiti se u krevet od umora. Potrebno je to napraviti ako želite izvući još nešto od istanbulskog ponedjeljka u kojem muzeji ne rade, ali rade ugostitelji, a hostelska se ekipa složila nekako sama od sebe.

Zajedničku njemačko-američko-hrvatsku večeru začinilo je nenadano pojavljivanje pjesme Gorana Karana u zvučnicima lokalnog restorana, kao i pjesma neumornih nogometnih navijača koji će još danima slaviti uspjeh svojih ljubimaca.

Izgara köfte (ćufte sa žara) i ‘Stay with me’ Gorana Karana u centru Istanbula… neprocjenjivo.

 

29. svibnja

OPROŠTAJ OD ISTANBULA

Na ulicama Istanbula lijepo je vidjeti djecu, no tužno je vidjeti ih gladne i musave. Većina njih nisu profesionalni prosjaci već izbjeglice iz Sirije s kojima sam podijelio doručak. Nisu prigovorili što su umjesto sitniša dobili pecivo, uputili su mi kratak zahvalan pogled i bacili se na posao. Šteta za još jednu (možda) izgubljenu generaciju.

Nakon ugodnog razgovora s gospođom Martom Nakić Vojnović u istanbulskom Konzulatu Republike Hrvatske odlazim, bogatiji mnogim informacijama, upijati još znanja o Levantinima, čime me (uz gospođu Martu) opskrbio Diren, vlasnik Levanten hostela u kojem sam odsjeo. I sam Levantin, Diren se začudio mojom upravo naučenom informacijom da u tu skupinu negdašnjih došljaka u Tursku iz Italije i Francuske pripadaju i hrvatske obitelji Marinčić i Pušić. Ta cijela priča doseljenim katolicima u Osmanlijsko carstvo zahtijeva još malo istraživanja i posebno poglavlje koje ću vrlo rado napisati po povratku s putovanja.

Dobrim Direnovim savjetom upućen sam do obližnje autobusne agencije te spašen samostalnog organiziranja prijevoza do kolodvora i kupovanja karte za Sofiju u zadnji čas. Rješavanje svega na jednom mjestu dalo mi je mir i sigurnost zadnjeg dana istanbulskog boravka u kome sam naumio posjetiti pomorski muzej. Deniz Müzesi (tako se na turskom zove), osim stare galije i sultanskih brodova čuva i informaciju o jednom, nama zanimljivom, osmanskom pomorcu i kartografu. Piri Reis ostavio je neizbrisiv trag svojim pomorskim kartama svijeta, a prvi je koji je načinio točne karte istočnog dijela Jadrana, što je nama kao pomorskoj zemlji vrlo zanimljivo. Prije koju godinu replike tih karata bile su izložene kod nas, a čujem da su i ostale Hrvatskoj na raspolaganju. Zanimljivom mi se učinila ideja da ih se smjesti u stalni postav u ‘turskoj kući’ u Bakru. Bakar je, nesumnjivo, naše pomorsko školsko uporište, a ‘turska kuća’ idealno mjesto i dobra poveznica. U samom je muzeju spomenuto vrlo malo carskih pomoraca pa tako nema svojevremenog kapudan paše (vrhovnog zapovjednika carske mornarice) Jusufa paše Maškovića. On je također osoba vrijedna potrage za novim informacijama. Možda će njegovi Pakoštanci znati koju više o svom negdašnjem sugrađaninu?

Već mi danima izmiče ‘kumpir’ koji je, pogađate, ono što mi zovemo krumpirom. Turci ga ispeku u foliji, otvore, njegov sadržaj, izmiješaju uz malo maslaca i onda daju nama da pustimo mašti na volju: nadjevamo ga maslinama, mrkvom, graškom, kukuruzom, ciklom, lukom, umacima… To jednostavno a bogato jelo najbolje je ispratiti hladnom limunadom pa krenuti Beşiktaşem natrag. Zapamtiti pripremu jela i ponoviti to kod kuće, meni je jedan od najdražih suvenira s bilo kojeg putovanja.

Prekrasno uređeni i mirišljavi istanbulski parkovi, kojima se kroz Beşiktaş vracam prema Taksimu, svojim mi hladom olakšavaju pješačenje uzbrdo pa nizbrdo. Većina stanovnika Istanbula mora da je u dobroj formi jer, da bi bilo kamo stigli, osuđeni su na stalno kretanje. Tako sam i ja protabanao istanbulskim četvrtima koje su me zanimale, vidio sam mnogo, a želio još više.

Vidio sam Taksim u nedjeljno jutro kad osim prodavača simita i mene na njemu još nije bilo nikog, a vidio sam ga i nakon pobjede Galatasaraya, osvijetljenog obojanog i radosnog. Sad, u prevečerje, prolazim njime opraštajući se od Istanbula, tog divnog čudnog grada koji sam spremio blizu srca, kao i Tursku koju sam imao prilike upoznati.

Volkan, simpatični vratar jednog od taksimskih hotela pozdravlja me, želi mi sreću na putu i sretan povratak u Istanbul… jednog dana. Inshallah, ako Bog da.