Hrvatski izdavač na Sajmu knjiga u Istanbulu:
HRVATSKI PRIJEVODI TURSKIH AUTORA PREDSTAVLJENI U TURSKOJ
Predstavnici zagrebačke izdavačke kuće Hena.com Nermina i Uzeir Husković sudjelovali su na nedavno održanome Sajmu knjiga u Istanbulu, gdje su predstavili hrvatska izdanja turskih književnika (Ayfer Tunc, Ece Temelkuran, Ahmet Umit, Hande Altayli i drugih). Evo dojmova koje je urednica Nermina Husković zapisala i objavila po povratku u Zagreb.
Istanbul Fuar Hatirasi 2013.
Istanbule, vrati se… Pet dana boravka u Istanbulu je premalo da se vidi i dio onoga što taj grad ima ali niti deset puta toliko ne bi bilo dovoljno za sve što nudi taj čudesni grad. Zbog toga i nisam ostala nezadovoljna jer vidjeli smo i previše ali ono najvažnije je da sam u krugu od Šišlija i Nišantaša, preko Taksima, Galate, Sultanahmeta i Eminonua pa do Kadikoja i Kabadaša uspjela uhvatiti ritam grada, koji funkcionira u nekom čudnom košmaru, ali funkcionira. Ulice su prepune, trgovinama i dučanćićima kraja nema, auti vas zaskaču iz svih pravaca no i pored toga taj grad ima neki svoj pravac kojim teče, neku valjda samo njemu znanu rutu kojom napreduje i koju voli. Istanbulski sajam knjiga samo je jedan od desetak sajmova koji se organiziraju diljem Turske. Izmješten je u udaljeni dio Istanbulu, na Bujukčekmeče, i organiziran u nekoliko paviljona Kulturnog centra Tuyap. Turska ima preko 8000 izdavača, 1112 knjižnica, a broj knjižara vrti se oko 6000, te imaju 150 distribucijskih kompanija. Najvažniji izdavački centri su Istanbul sa 80% produkcije, Ankara sa 17% i Izmir sa 3%. U 2012. turski su izdavači objavili 42626 naslova od čega 14000 otpada na književnost, a jednako toliko je sa polja društvenih znanosti. Ukupna proizvodnja knjiga u 2012. iznosila je oko 480 milijuna, od čega na besplatne školske udžbenike otpada 187 milijuna. Stopa PDV-a na knjigu je 8%, i 18% na e-knjigu. Sajam knjiga je manifestacija koja traje devet dana i svi do jednoga ispunjeni su zanimljivim programom od stručnog, s raznolikim i zanimljivim temama, do zabavnog na kojem nastupaju glazbenici i umjetnici različitih profila. Bilo je uživanje biti u središtu vrtloga koji vas nosi. Ljudi su susretljivi i, znali ili ne znali engleski , spremni su pomoći. Tako smo upoznali jednu Fatmu, Mustafu i Tubu koji su nam skraćivali stranputice. Na kraju smo nabasali i na Turčina ‘mrguda’ koji nam je ljubazno pokazao gdje je lift-žičara za Taksim i rekao da pođemo za njim jer upravo tamo ide. Nakon par koraka se okrenuo i naredio da ubrzamo jer se njemu žuri stići na odredište!? Možda ćemo njegove prethodnike i zaboraviti ali njega nećemo sigurno. Takvi udare pečat slučajnom susretu. Probali smo turski čaj i tursku kavu, rahatlokume, kebab i kasim-pašu, razne vrste sutlija, ulični sok od nara, prolazili pored krcatih restorana, kavana i slastičarnica, smijali se sa Turcima sporazumijevajući se sa pet-šest naučenih turskih riječi od kojih, navodno, i tamo tri otvaraju svaka vrata. Bilo je to putovanje vrijedno svake minute. Posebno nas je, na profesionalnom planu, razveselila činjenica da netko vidi i cijeni to što radimo, iako je segment prevođenja turskih autora na hrvatski jezik zanemariv u komparaciji koliko na tom planu naprave drugi. Tim nam je više ovaj poziv bio dragocjen. U privatnom i neslužbenom dijelu bila je to uzbudljiva istanbulska avantura. Tračak nečeg velikog u našem skučenom i recesijom pritisnutom životu. Povratak je uvijek tugaljiv ali vraćaš se domu svome i svojim najdražima, pa povratak nosi i dozu uzbudljivog nestrpljenja da se sretno spustiš na rodnu grudu. Eh, rodna gruda! Dočekao nas je malešni Pleso i naš dragi Zagreb. Iz krcatog prostranstva ušli smo ponovno u ustaljene gabarite. Nedugo potom već smo se potpuno aklimatizirali na ledenu stvarnost, na poslovanje koje šlepa, na deficite svega i svačega, na nezaposlenost i nelikvidnost i još štošta…Da tom dojmu ne uzmanjka spektakularnosti, dočekala nas je i aferica sa prepariranim životinjskim carstvom u podrumu. Istanbul je zaboravljen u roku keksa. Bilo nekad. Hoćemo li si uopće moći priuštiti još jedan odlazak, to je pitanje. Možda smo već u Istanbulu podsvjesno znali da će to teško ići pa smo iz njega ponijeli dvije turske kuharice da nam, s vremena na vrijeme, zamirišu keškek, kefte i patliđani na milijun načina i zaslade nas šekerpare, kadaif i kunefe. I kupili smo jednu, svake lire, vrijednu knjigu: Istanbul-The ultimate Guide, na preko 600 strana, prekrasan vodič za grad koji je ostao tamo negdje, daleko, daleko…Kad ga uzmem u ruke, dok ga prelistavam i čitam, iz daleke daljine Istanbul se, nekim čudom, uvijek meni vrati…
